ODNOSI S JAVNOŠĆU
Siva eminencija PR-a
Emajlirajte me na:
  • siva.eminencija.pr.a (at) gmail.com
Anketa
1. Postovi na ovom blogu su:






RSS
RSS Moj RSS
Anketa
2. Tekstovi na blogu su napisani tako da su vam:


Anketa
3. Obrađeni slučajevi po vašem mišljenju su:




RSS
Nema zapisa.
Blog
nedjelja, lipanj 20, 2010
Rekao je Ivo Sanader i otišao u (privremenu) mirovinu prije godinu dana. Godišnjica njegova odlaska mi se čini nekako prigodnom da se ponovo aktiviram. Izbori su nam na vratima i bit će toliko toga zanimljivog. A komunikacijskih grešaka kao nikad dosad. Za početak zgodna mala analiza iz jučerašnjeg Večernjeg lista o tome kako su sindikati nadigrali političare na njihovu terenu na temu referenduma o ZOR-u:

Motivacija građana ne proizlazi iz informiranosti o stvarnom sadržaju najavljenih promjena. U tom je smislu Vlada u pravu. Građani peticiju nužno ne potpisuju zato što ne podržavaju ukidanje produljene primjene, nego zato što reagiraju na simboličku poruku koju su im poslali sindikati: “diraju u radnička prava i svi ćete izgubiti božićnice, regrese itd.”, objašnjava sociolog Bagić. Kao i svaka simbolička poruka, i ova je dijelom istinita, a dijelom lažna. No to što se građani vode njome samo znači da su sindikati uspjeli nadigrati Vladu u komunikaciji s građanima i propagandi. – Ljutnja Vladinih dužnosnika proizlazi iz tog osjećaja neuspjeha. Isti se političari služe istim takvim simboličkim porukama svakodnevno i njima pokušavaju “zavarati” građane. Kad u tome uspijevaju, ne ljute se što građani baš ne razumiju sve do kraja. Pogotovu im to ne smeta tijekom predizbornih kampanja, kaže Bagić. Dr. Zvonimir Galić vjeruje da su izmjene ZOR-a građani doživjeli kao još jedan primjer nejednake raspodjele tereta. Pri tome činjenicu da je riječ o izjašnjavanju o trajanju produljene primjene isteklih kolektivnih ugovora smatram marginalnom.
pr-eminencija @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, prosinac 14, 2007

Pročitavši naslov ovog posta, vjerojatno ste se s osmijehom prisjetili vrlo popularnog Hollywoodskog filma koji je svojevremeno gledatelje plijenio svojom duhovitošću. Nažalost, za razliku od filma, u retcima koji slijede, ne očekuje vas, pa ni u tragovima, ništa što bi moglo rezultirati osmijehom na vašim licima.
Proteklih dana, posredstvom medija, pratili smo priču o padu hrvatskog zrakoplova. Smrt trojice naših državljana u Slovačkoj, popraćena televizijskim slikama s mjesta očevida i izjavama svjedoka, poprimila je vizualizacijom prizora još strašniju konturu i vjerujem da nema gotovo nikoga koga iskreno nije potresla. Istraga koja je započela, tek po svom okončanju donijet će nam odgovor na ključno pitanje. Tehnička greška ili ljudski faktor?

I tu bi priča privremeno zastala ... da joj Getroova uprava svojom mističnom šutnjom vezanom uz ovu tregediju, nije dala novu dimenziju, a kojom je neposredno odgovorila i na naslovno pitanje. Ne, u Getroovom „avionu“ (čitajte: upravi) zaista nema pilota. Naime, Getro je vlasnik Cesne 303 koja je strmoglavila u Slovačkoj prilikom čega je troje ljudi izgubilo svoje živote, a koja je tamo bila upućena, ne na turistički izlet, već po zahtjevu vlasnika na remont. Na sve novinarske zamolbe za komentiranjem ove nesreće, nitko iz Getroa nije našao za shodno da medijima da bilo kakvu izjavu (klik na HTV-ov video prilog), pa čak ni onu osnovnu, ljudsku kojom se izražava žaljenje zbog ovog tragičnog događaja. Kao komunikacijskom stručnjaku potpuno mi je nejasna odluka Getroove uprave da se ogradi zidom šutnje u situaciji koja je uzrokovana pogibijom troje ljudi prilikom transporta njihovog zrakoplova na servis. Jer upravo zadnje što su trebali učiniti u ovakvoj situaciji je staviti embargo na izjave.

Da pojasnim. Tijekom životnog vijeka svake kompanije prije ili kasnije pojavi se neki nepredviđeni i iznenadni događaj koji svojim sadržajem ozbiljno prijeti rušenjem dotad mukotrpno stvaranog ugleda te kompanije. Takvu situaciju nazivamo kriznom situacijom. Kada se uz nešto tragično, poput nesreće u kojoj je padom vašeg zrakoplova poginulo troje ljudi, gotovo u svakom novinskom članku ili televizijskom prilogu veže naziv vaše kompanije ili ime vlasnika, onda je evidentno da imate kriznu situaciju kojoj se trebate prilagoditi kako se ona ne bi negativno reflektirala padom vašeg ugleda u očima javnosti. A što znači da je šutnja zadnje što si u toj situaciji smijete priuštiti. Zašto? Šutnjom šaljete javnosti neželjenu poruku. Poruku da nešto krijete. Pa taman i ako ništa ne krijete, već ste zbog nesnalaženja i straha odlučili poput noja zabiti glavu u pijesak, što vi više šutjeli, više pobuđujete sumnju i medija i javnosti, a što smo svi dosad trebali naučiti iz slučaja „Karlovačke pivovare“ kada šutnja pobuđuje sumnju, sumnja izaziva akciju, akcija uzrokuje negativne medijske priloge, negativni medijski prilozi rezultiraju padom ugleda, a pad ugleda se evidentira smanjenjem prihoda. 
 
Pitate se, vjerojatno, što je Getro trebao učiniti. Po prvim primljenim informacijama iz Slovačke o tragediji koja se dogodila, odjel za odnose s javnošću Getroa promptno je trebao reagirati i prije prvih objava u medijima preuzeti inicijativu i pozvati novinare, a potom je predsjednik uprave (nitko drugi!) trebao izaći pred njih i reći: „Upravo smo primili strašnu vijest. Naš zrakoplov koji je danas upućen na redovni servis u Slovačku, strmoglavio je iz za sada još nepoznatog razloga. Troje ljudi, pilot, njegov učenik i mehaničar izgubili su živote. Po primitku ove tragične vijesti duboko smo potreseni. U svoje ime i ime Getroa obiteljima stradalih upućujem najdublju sućut, te se obvezujem da ćemo preuzeti na sebe sve troškove oko njihovog posljednjeg ispraćaja, jer kao ljudi iskreno suosjećamo s gubitkom koji je zadesio njihove obitelji. A kako bi što prije rasvjetlili uzrok pada zrakoplova, istražiteljima ove nesreće pružit ćemo svu moguću pomoć vezanu uz informacije i dokumentaciju koju posjedujemo o zrakoplovu“.
 
Opisanim nastupom ne bi se doveli u situaciju da nemoćno promatraju kako gotovo svaka vijest u medijima vezana uz ovu nesreću završava sa: „ ... iz Getroa ponovno nisu željeli komentirati“ (link na video), ne bi svojom šutnjom poticali sumnju, niti bi svoju ljudskost u očima javnosti dovodili u pitanje, već upravo naprotiv, pokazali bi inicijativu, kooperativnost, društvenu odgovornost i ono što je najbitnije u ovakvim situacijama, suosjećanje i ljudsku dimenziju.

Ova mala škola kriznog komuniciranja u kojoj je primjerom objašnjeno kako i zašto ne treba postupati, te što bi trebalo poduzimati u ovakvim kriznim situacijama, vjerojatno je dala odgovor svakom menadžeru koji dvoji da li je dobar komunikacijski savjetnik investicija ili trošak.
 
pr-eminencija @ 09:41 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, studeni 27, 2007
 
Samo na prvi pogled naslovno pitanje sugerira mogući složeni odgovor koji iziskuje mnoštvo analiza sa uključenih bezbroj parametara. U stvarnosti odgovor je vrlo kratak i jednostavan.
 
Kampanja!
 
Zašto?
Prateći ankete, istraživanja i ispitivanja javnog mnijenja u proteklih 5 mjeseci, mogli smo uočiti značajnu prednost SDP-a (8%) u odnosu na HDZ početkom ovog mjernog razdoblja. Dva mjeseca prije izbora ta razlika se prepolovila. U samom početku kampanje prednost SDP-a iznosila je, ovisno o istraživanjima od 2-3%, da bi u samom finišu HDZ pretrčao SDP i to, mjerljivo u mandatima, za solidnih 5 saborskih zastupnika (ne računajući dijasporu).
Razlog tome isključivo leži u činjenici da je HDZ (tijekom kampanje, a u koju ne ulaze samo tri službena tjedna pred izbore, već i razdoblje tri-pet mjeseci prije) uspio uvjeriti dovoljan broj neodlučnih birača (onih koji odlučuju za koga glasati pred same izbore) da je ono što su oni ostvarili u protekle četiri godine dovoljno dobro da im se da još jedan mandat, a SDP nije uspio uvjeriti dovoljan broj tih istih neodlučnih birača da rezultati HDZ-ove vlade nisu dovoljno dobri i da su oni ti koji mogu ovoj zemlji donijeti značajnije pomake na bolje.
 
Da bi vam to opisno približio, prepričati ću vam razmišljanje jedne meni drage osobe s kojom sam o izborima razgovarao jučer. Ona je, naime, rekla slijedeće:
„Ti znaš da ja politiku pratim usputno kao i većina i da nisam baš upućena u programe političkih stranaka. Ono što znam je, da je SDP lijevo, a HDZ desno te da je u sredini malo lijevo ili malo desno još nekoliko manjih stranaka, mada mi baš najbolje nije shvatljivo što to lijevo i desno stvarno i znači. Svi pričaju da su za ulazak Hrvatske u EU, da treba uzleta gospodarstvu, da se treba smanjiti nezaposlenost, povećati standard, no nitko nije konkretno, jasno i glasno rekao kako to misli napraviti. Kad je Milanović bio izabran za predsjednika SDP-a, bila sam sigurna da ću glasati za njega jer je mlad, a djelovao mi je neiskvareno i odlučno pa sam mislila da može nešto napraviti. Kako je vrijeme odmicalo sve su mi više postajali neshvatljivi njegovi postupci. On je predsjednik stranke i odlučuje o politici, a Jurčić bi trebao voditi državu. Tko će tu kome biti šef? Pa je rekao da misli biti predsjednik Sabora, a onda da misli biti zamjenik premijera. Uglavnom, ni od njega ni od SDP-a nisam čula ništa što bi me uvjerilo da HDZ ne valja i da su baš oni ti koji će meni donijeti dobro. Tad sam mislila da uopće neću ići na izbore. No, u kampanji sam vidjela Sanadera koji je pričao o konkretnim rezultatima koje je HDZ postigao i o tome što još misle napraviti i zaključila: „Ok. Nije da nisu ništa napravili, a Sanader mi je ostavio dojam kao osoba koja zna što radi.“ I tada sam odlučila i napravila ono što mi se prije dva-tri mjeseca činilo nemoguće. Dala sam svoj glas HDZ-u“
 
Prepričao sam vam ovu priču iz razloga što ona zorno pokazuje koliki može biti istovremeni utjecaj loše i dobre kampanje na odluku o tome na koju će stranu otići glas birača, ali ispričao sam vam tu istu priču i zato što njen glavni lik spada u kategoriju neodlučnih birača (koji odluku o tome za koga će glasati donose tijekom ili na samom kraju kampanje), a njih je u hrvatskoj ovisno o istraživanjima od 15 pa do 25%.
 
Obzirom na tako visoki postotak neodlučnih birača, teorija marginalizacije izbornih kampanja, koju zagovaraju neki politički analitičari, a koja govori o tome da izborne kampanje utječu na odluku svega 2-3% birača, gubi svako uporište. Tim više, jer su izlazne ankete Pulsa za HTV-a i Jutarnji list pokazale da je 9,93% birača donijelo odluku o tome za koga će glasati tijekom kampanje, a čak nevjerojatnih 13,83% birača tu je odluku donijelo u zadnjem tjednu kampanje.
 
Vrijeme odluke
 
Rezultati
%
Puno prije izbora
63,53%
Nekoliko mjeseci prije
12,67%
Tijekom kampanje
9,96%
Posljednji tjedan
13,83%
 
Brojka od ukupno 23,79% onih koji su u samoj kampanji donijeli odluku kome će dati svoj glas, govori o važnosti samih kampanja i njenim utjecajima na krajnji izborni rezultat.
 
Upravo se u ovom postotku krije poanta odgovora na naslovno pitanje. 23,79% od ukupnog broja birača koji su izašli na izbore, čekalo je da svoju odluku donese na samom kraju i ostavilo dovoljno prostora političkim strankama da ih svojim kampanjama uvjere da njima daju svoj glas.
Stranke koje su kampanjom jasnije, konkretnije i uvjerljivije uspjele artikulirati svoje poruke odnijele su veći dio tog „neodlučnog“ kolača. I baš tu leži razlog izbornog poraza SDP-a (bez obzira što su postigli svoj najbolji izborni rezultat u sedamanestgodišnjoj povijesti, isti nije plod kvalitetnog komuniciranja i dobro koncipirane kampanje, već isključivo posljedica vjetra u leđa kojeg su dobili percepcijom birača o mogućim promjenama nakon što su izbrali novog predsjednika, te stvaranjem umjetnog dvostranačja zbog čega je inercijom dobiven dio glasova koji bi u drugim okolnostima pripali nekim manjim strankama ljevice ili lijevog centra). Ne zaboravimo, HDZ je iz tjedna u tjedan sustizao SDP-ovu prednost (koja je u startu iznosila velikih 8%), da bi ih na samom kraju prestigao, dok SDP od samog starta (prije 5 mjeseci) pa do izbora ostao na, više-manje, istom postotku, što znači da u odlučujućem periodu, za razliku od HDZ-a nije uspio napraviti gotovo nikakav pomak. Uzrok izbornog poraza SDP-a i pobjede HDZ-a leži u kampanji.
Svojom promašenom kampanjom (čije propuste i njihove uzroke sam analizirao u postu: „Smrtni grijesi SDP-ove kampanje“) SDP nije uspio uvjeriti dovoljan broj neodlučnih birača u to:
1. da politika njihovog direktnog protivnika nije dobra i
2. da su oni ti koji mogu ostvariti napredak.
S druge strane HDZ je odlično osmišljenom, organiziranom i kvalitetno provedenom kampanjom (o kojoj sam također pisao ovdje) uspio u znatnoj mjeri privući neodlučne birače i na taj način u samom finišu izboriti pobjedu. I na kraju, da HDZ nije taktički promašio u prejakom intenzitetu oglasnog dijela kampanje (iskomuniciravši pretjeranu dozu agresivnosti), kojim je, odbio dio neodlučnih birača, vjerujem da bi njihov izborni rezultat bio još uvjerljiviji.
 
HDZ je točno znao što i kako treba iskomunicirati, a nasuprot tome SDP nije znao ni što, ni kako.
 
Drugi puta u samo četiri godine HDZ je dobio, a SDP izgubio izbore na identičan način.

KAMPANJOM!
 
pr-eminencija @ 20:21 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 22, 2007


Prije nekoliko dana upitan da kompariram izborne kampanje HDZ-a i SDP-a, odgovorih  jednom, jedinom rečenicom. „HDZ vodi kampanju, a SDP se igra kampanje“  
 
Za one koji nisu shvatili, pojasnit ću. Kampanja (franc. campagne) je rat. Za pobjedu u ratu nije dovoljna samo želja, već je prvenstveno potrebna dobro postavljena strategija temeljena na slabostima protivnika i svojim komparativnim prednostima. Da bi vam što kvalitetnije mogao objasniti i jasnije predočiti dobro postavljenu kampanju HDZ-a i potpuno promašenu strategiju SDP-ove kampanje te sve nedosljednosti njene provedbe, vratit ću nas na tren u blisku prošlost.
 
2003. godina
U naizgled izjednačenoj izbornoj utrci HDZ prilično uvjerljivo pobjeđuje na izborima.
 
Zašto?
U HDZ-u su za razliku od SDP-a shvatili moć političkog marketinga i PR-a, a što se kasnije pokazalo presudnim.
 
Kako?
Angažirali su vrhunske stručnjake na čelu sa P.J. Marom, koji su analizirajući sve slabosti tada vladajuće koalicije i komparacijske prednosti HDZ-a postavili strateški vrlo mudru i učinkovitu kampanju.
 
Na koji način?
Analizirajući dotadašnju Vladu, uočili su trzavice i neslogu među koalicijskim partnerima i nedovoljnu odlučnost i čvrstinu Ivice Račana. Ta dva detalja bila su temelj strategije HDZ-a. Postavljanjem kampanje kao „one man show“(lider, jedinstvo) iskomunicirali su potpuno suprotnu sliku od one koju su nudili dotadašnji vladajući, a suprotstavljajući fizički i komunikacijski superiornijeg Sanadera Ivici Račanu iskomunicirali su snagu i odlučnost.
 
Nadalje, uočili su da su očekivanja birača 2000. godine bila puno veća od onog što je tadašnja koalicijska Vlada za svog mandata uspjela ostvariti, te da razočaranje ili djelomično razočaranje birača spomenutim mogu iskoristiti za slanje svoje poruke. „Pokrenimo Hrvatsku“. U ovom efektnom i jasnom sloganu imali su elemente negativne kampanje: „Ova Vlada nije uspjela pokrenuti državu“ i afirmativne kampanje: „Mi smo ti koji imamo sposobnost i snagu za to“.
 
Negativnu kampanju su koncipirali na neostvarenim obećanjima nekih od koalicijskih partnera (sjetite se plakata: „U laži su kratke noge“, „Figa“ – kao parodija na obećanja o 200.000 novih radnih mjesta), te koristeći negativne trendove koji su se pojavili za vrijeme mandata koalicijske Vlade (poskupljenje benzina – „plakat: Eurosuper 4 kune zarez nešto – vrijedilo do 03.01.2000.g.“ i žestokih napada na visinu javnog duga).
 
Afirmativnu kampanju su usmjerili isključivo na Sanadera, procjenjujući da je hrvatska povijest, tradicija i mentalni sklop prosječnog hrvatskog birača takav, da mu je potreban autoritet vođe na čelu države. Za one zahtjevnije birače, koristeći strane državnike u spotovima, iskomunicirali su Sanaderove dobre odnose sa stranim državnicima i samim time njegovu sposobnost da hrvatsku u svijetu prikaže u pozitivnom svjetlu i uvede je u Europsku uniju.
 
Jezičac na vagi bila je jamstvena kartica. Na njoj su bile kratke i jasne poruke:
  1. Smanjenje poreza
  2. Gospodarski rast
  3. Rast zaposlenosti
  4. Rast standarda
  5. Članstvo u Europskoj uniji i NATO-u
 Svaki iole kompetentniji stručnjak za politički marketing reći će vam da je za uspješnu kampanju potrebno poslati 3-5 kratkih i jasnih poruka koje vode onoj ključnoj. Ovim porukama je upravo to postignuto. Sve one su kratke, jasne i upečatljive, a vode HDZ-ovoj glavnoj poruci: „Mi smo ti koji ćemo pokrenuti Hrvatsku“ ... s time da su te poruke jamstvenom karticom (garancijom) i Sanaderovim potpisom na njoj dodatno dobile na težini. Jer ta kartica je među biračima shvaćena upravo onako kako je njen tvorac želio. „On nam osobno, svojim imenom i potpisom, garantira da će sve to ostvariti“.
 
Za to vrijeme SDP je vodio kampanju: „Da za Hrvatsku“
Molim?!?
Pročitao sam djela mnogih svjetskih mislilaca, no još ni danas nisam uspio shvatiti što je autor ove poruke htio reći.
 
Povratak u 2007. godinu
U ovoj kampanji HDZ je iskomunicirao sve ono što nije iskomunicirala prošla Vlada.
Sve svoje (ne)ostvarene rezultate su pobrojali, rekli, napravili smo to, to i to, ali imamo još puno posla i zato „Idemo dalje“. Ponovno su poslali jasnu poruku. Rezultate imamo i sad nam dajte još jedan mandat da nastavimo dalje. U isto vrijeme odlično koriste sva brzopleta istrčavanja SDP kao materijal za negativnu kampanju, a da bi ih (kad im se već pružila prigoda) diskreditirali u očima birača kao dostojne konkurente. (vidi: plakate Biraj: Za-Protiv, Sanaderove izjave: „Piškio ili kakio“) Provedba kampanje je u operativnom dijelu vojnički strukturirana, a kako organizacijski i provedbeno jedna kampanja treba izgledati (podsjetimo se: kampanja je rat). No, nije sve tako sjajno. P.J. Marinu genijalnost u osmišljavanju kampanje i sugeriranju ključnih poteza, prilično je „ubila“ Mačekova kriva procjena intenziteta kampanje. Naime, dinamika oglasnog (reklamnog) dijela kampanje apsolutno je prejaka i preagresivna, a što rezultira ne dobrim efektom, već kontraefektom. Čudi me da Maček, kao zagorac, nije čuo za izreku: „Sve čega je previše, ni s kruhom ni dobro“.
 
A što u međuvremenu radi SDP?
 
SDP srlja, improvizira i lupeta ... jer nema jasno razrađenu izbornu strategiju, a što je pak vidljivo iz nedefiniranog slogana (ključne poruke), nametanja promašenih (krivih) izbornih tema, nedostatka negativne kampanje, nedostatka (deklariranog) timskog prezentiranja u javnosti, te istrčavanja sa izjavama i komentarima.
 
Zašto je tome tako?
Isključivo zato jer su kampanju, ako se ova aktualna SDP-ova uopće tako može nazivati, osmišljavali i provodili isti savjetnici i stručnjaci kao i 2003. godine. Čuo sam za pravilo da se pobjednička ekipa ne mijenja, ali nisam čuo da isto pravilo vrijedi i za poražene. No zašto su stratezi krivi? Zato jer je kao dan jasno da ekipa koja nije znala postaviti strategiju kampanje 2003. godine i iskomunicirati sve uspjehe tadašnje Vlade i koja tada nije shvatila moć političkog marketinga i PR-a na pravi način, nije to u stanju ni sada. A novi čelni čovjek SDP-a (koji je btw glavni krivac, jer on odlučuje), umjesto nove dinamične i kreativne ekipe koja zna odgovoriti izazovima modernih trendova u vođenju i komuniciranju kampanje, odlučio se sa minimalnim izmjenama za isti tim, koji je, bez obzira na odličnu startnu poziciju spominjane 2003. godine, glatko izgubio izbore.
 
Analizirajući SDP-ovu izbornu kampanju, izdvojio sam 5 „smrtnih grijeha“ koje su počinili, a nikako nisu smjeli.
 
 
  1. Nametanje krivih izbornih tema (odnosno onih koje nikako ne bi smjele biti izborne ... novi porez, ukidanje vjeronauka u školama, ukidanje prava glasa dijaspori)
- to su teme za Hrvatski sabor, a ne za izbornu kampanju, jer nisu ni atraktivne, ni aktualne, ni popularne te još k tome izazivaju odbojnost kod dijela birača. Popularne teme su:
              a) porez za tajkune
              b) gospodarski rast
              c) povećanje zaposlenosti i standarda
              d) zatiranje korupcije
              e) revizija pretvorbe
Osim toga, istrčavanjem s nepopularnim temama dali su HDZ-u materijal za negativnu kampanju.
 
  1. Nedostatak jasne ključne poruke (slogana), (već korištenje nekoliko različitih: „Odlučimo u Hrvatskoj“ (o čemu, o izboru za miss?), „Ljudi su snaga“ (Da? Što idemo na takmičenje iz bodybuildinga? „Ti odlučuješ“ (Naravno! Ja se uvijek odlučim za Žuju), „I vi ste naš tim (Jel s kormilarom ili bez?) ...
- Uvijek, ali uvijek u kampanji mora postojati samo jedan slogan i nekoliko poruka koje vode u tom smijeru. Nedorečenost stvara zbunjenost, a različiti slogani odvlače od biti ... a bit je kratka poruka kojom se biračima jasno sugerira zašto bi trebali izabrati baš tebe. Zar nije ključna poruka (slogan) mogla biti (ovog trena mi palo na pamet): „Promijenimo budućnost Hrvatske!“ (sloganom takvog tipa jasno se daju do znanja dvije stvari. 1. Da smjer kojim ide sadašnja Vlada nije dobar i 2. Da si ti taj koji možeš napraviti zaokret i osigurati bolju budućnost svima ... a na to se mogu nadovezati popratne aktualne SDP-ove poruka: „I vi ste naš tim“ (čime se biračima daje do znanja da će i oni biti aktivni sudionici stvaranja te bolje budućnosti, a što stvara povezanost između stranke i birača) te poruka: „Ti odlučuješ“ (čime se biračima poručuje da su oni ti koji će svojim glasom za tebe odlučiti o boljoj budućnosti Hrvatske, pa tako i svojoj budućnosti).
 
  1. Nekorište negativne kampanje u svojoj izbornoj strategiji
- svi izbori u svijetu u zadnjih nekoliko godina pokazali su da se bez dobro koncipirane negativne kampanje ne pobjeđuje na izborima.
Negativna kampanja kod SDP-a = 0 bodova, ... a da stvar bude još ironičnija, ni jedna  
Vlada do sada, nije svojim oponentima dala toliko „štofa“ za negativnu kampanju, koliko ova.
Samo se prisjetimo afera: „Imostroj, Brodosplit, Sunčani Hvar, Gotovina, Satovi, Verona“, pa i lažnih obećanja o smanjenu PDV-a ili Hrvatske u EU i NATO-u. A SDP šuti poput izgladnjelog skitnice koje se našao u čudu pred punim stolom raznih delicija i umjesto da uzme jednu pa drugu, pa treću ... , on ne zna od kuda da krene, pa „mudro“ odluči da čeka ... i čeka ... i čeka.
 
  1. Nekmentiranje promašaja Vlade (već uporno komentiranje kampanje, slogana i programa HDZ-a)
- a što se ne radi ako si u opozicijskom položaju. Jer kad u izbornu kampanju kreneš iz te pozicije, komentiraš i napadaš krive poteze koje je Vlada povukla tijekom madnata, negativne statističke pokazatelje i loše rezultate koje su ostvarili u tom mandatu, te neostvarena obećanja svog protivnika koje je dao na prethodnim izborima. Samo da podsjetim. HDZ je većinu svoje kampanje 2003. godine (iz opozicijskog položaja) temeljio na negativnom komentiranju rada koalcijske Vlade, komentiranju negativnih pokazatelja (rast javnog duga) i neostvarenim obećanjima koalicijskih partnera iz kampanje 2000. godine.
 
 
 
  1. Nefunkcioniranje poput tima
- Odlučili su se za formulu „Tim“ a što bi bilo jako dobro i efektno (kao dijametralna suprotnost Sanaderovom „one man showu“) da kao tim i funkcioniraju. No, njihova kampanja pretvorila se u poput Sanaderove u „one man show“ i to ne planski osmišljeno, već isključivo zahvaljujući Milanovićevom neiskustvu i nemogućnosti susprezanja osobne taštine u želji za nadmetanjem sa Sanaderom. U samoj kampanji tim je nestao i jedino što se može vidjeti i čuti je Milanović. Da smišljeno napada Sanaderova (ne)djela u ovom mandatu kao dio taktike rušenja njegove vjerodostojnosti u očima birača, bilo bi to sjajno, no izjave tipa „blefer“ i „manipulator“ su pucnjevi u prazno kojima se ne postiže ama baš ništa. Ako želiš rušiti nečiju vjerodostojnost u očima javnosti, nećeš „pucati“ na lik, već na djelo. Slažem se da lider stranke definitivno mora biti prvi i najglasniji, no u slučaju ako raspolažeš kvalitetnim ljudima i ako se odlučiš za strategiju timskog nastupa i ako to isto propagiraš u javnosti, onda se i ponašaj u skladu sa time, jer u suprotnom sam rušiš vjerodostojnost svoje strategije i šalješ biračima neželjenu poruku, a osim toga strategija „sinhroniziranog napada čopora vukova“ (čitaj: tima) prije će srušiti grizlija (čitaj: Sanadera) nego povremeno grickanje mladog vuka sa nedovoljno oštrim očnjacima. (Tko je shvatio, shvatio) 
 
 
Rezime:
Krivac No1 je Milanović. Zato jer je pogriješio u samom startu izborom krivih (starih) savjetnika. A što je rezultiralo odabirom promašenih izbornih tema i neupečatljivim sloganom, te dovelo i do toga da SDP nema razrađenu ni negativnu kampanju (a samo temeljem nje su mogli napraviti značajnu razliku). Preizraženim istupanjem u kombinaciji s prekompliciranim porukama i neiskustvom Milanović se upustio u bespotrebna zaletavanja sa izjavama te doveo do toga da se kasnije ili mora opravdavati ili ispričavati ili dodatno pojašnjavati što je htio reći, a pritom, ne samo da se stavlja u obrambenu poziciju, nego svaki puta daje Sanaderu šlagvort da poentira. Takvim konfuznim nastupima ruši svoj ugled i uz to gubi na vjerodostojnosti koncepcije prethodno propagiranog tima. Uz sve pobrojano evidentno je i to da ne može suspregnuti svoju taštinu, a što je i više nego vidljivo konstantnim reagiranjem na Sanaderove navlakuše.
 

Zaključak:
Jedina šansa Milanoviću i SDP-u da dođu na vlast leži u nadi u svoje dosadašnje birače i mogući scenario da dio birača zasićen praznim obećanjima HDZ-a, a dio iziritiran iskomuniciranom arogancijom Ive Sanadera, baš iz revolta upravo njima da svoj glas ... jer gledajući samu kvalitetu strategije i provedbe njihove kampanje, kaskaju čak i za HSU-om.  
  
pr-eminencija @ 08:41 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 15, 2007


Nakon što sam u prvome dijelu izvukao opću crtu, u drugom i trećem dijelu secirao najvažnije elemente neverbalne i verbalne komunikacije javnih nastupa Sanadera, Milanovića i Čačić, došli smo do samog Grand finalea. Preostaje mi samo ponovno posložiti raščlanjenje elemente u završni mozaik (interpretacija) i njemu pridodati karakter naših aktera kako bi slika svakog od njih postala potpuna. 
 
 
INTERPRETACIJA PORUKE
U interpretaciju poruke ulaze svi elementi neverbalne, paraverbalne i verbalne komunikacije.
Kad sadržaju poruke (dakle, izrečenom) pridodamo način na koji je interpretiran taj sadržaj, dobivamo ukupan dojam, a pritom su teoretski moguća samo četiri ishoda. Dobra interpretacija sa šupljim sadržajem prije će donijeti pozitivni dojam publike, nego loše interpretiran kvalitetan sadržaj. Preostala dva rezultata su: potpuna vjerodostojnost do koje se dolazi formulom kvalitetan sadržaj + kvalitetna interpretacija, dok je ono posljednje najniže rangirano i dojmovno nevjerodostojno: loše interpretiran nekvalitetan sadržaj.  Da karikirajući pojasnim. Ako želite poslati poruku: „Ja sam uspješan“, na dojam koji ćete ostaviti kod publike nije bitno samo to što ste izgovorili (dakle, sadržaj), već i forma vaše rečenice ili rečenica, ton kojim ste to rekli, gesta, izraz lica, pogled, odjeća u kojoj se nalazite i držanje koje ste zauzeli. Dojam na publiku sigurno neće biti pozitivan ako ste izgovorenu poruku izrekli nježnim glasom i to vrlo tiho, pritom bili obućeni kao klošar i držali se srkušeno pogleda uprtog u pod. Baš tu je poanta cijele priče. Ta tvrdnja može biti i apsolutno točno, no nekvalitetnom interpretacijom niste ostavili kod publike dojam vjerodostojnosti. Kvalitetnom interpretacijom prodati ćete gotovo bilo kakav sadržaj, a nekvalitetnom ćete izuzetno teško prodati i onaj najbolji. Upravo u tome leži razlika između dobrog i lošeg govornika ... u vještini „prodaje“ sebe i svojih ideja.
 
Sanader je majstor interpretacija poruka kojih šalje i to isključivo i samo zato što radi na sebi.
Kad uspije suspregnuti svoj karakter koji sugerira aroganciju, a koji se povremeno može iščitati iz njegovog držanja, gestikulacije i tona, njegov opis izgleda ovaka: Odjeća na njemu stoji kao salivena, držanje mu je samouvjereno, glas ima potrebnu dubinu da njome može komunicirati snagu i odlučnost, jasnoća izgovora je dobra, tempo izgovora je u pravilu dobro odmjeren, ton povisuje u trenucima kad treba, gestikulacije su mu energične i vrlo dobro prate izgovoreno, forma rečenica je kratka i jednostavna, a sadržaj ... sadržaj je kategorija koja kod mene ostavlja dvojbe. Zašto? Zato što, kad je pripremljen naprosto je bez premca, ali kad nije  ... onda mu se dogodi Mislav Bago. (Video)
 
Milanović još nije u svim elementima pronašao dobru formulu za interpretaciju svog sadržaja.
Izborom ležerne odjeće je pogodio, cool držanjem je zauzeo drugačiji „gard“ od Sanadera i dobar je dok ne postane precool, glasom komunicira mirnoću, ali ponekad i pretjeranu flegmatičnost, jasnoća izgovora mu je dobra, kao i tempo, oscilacija u tonu nema, no, na žalost isto nije odlika vrhunskih govornika, gestikulacija mu je dobro odmjerena, no forme rečenica su preduge. Njemu nužno nedostaje doza energije i hitna promjena složenih rečenica u jednostavne, a što može postići samo kvalitetnim treniranjem. On je vrhunski materijal za dobrog govornika, a da li će to postati, ovisi samo o njemu samome.
 
Čačić je školski primjer kako lošom interpretacijom dobar sadržaj postaje neatraktivan. Ili da to opisno pojasnim. I najkvalitetniji proizvod neće se dobro prodavati ako nije upakiran u atraktivnu ambalažu i popraćen odličnim marketingom. Odjeća (u posljednje vrijeme) na njemu je vrhunska, držanje (kad nije u pasivi) sigurno, glas mu ima dovoljnu dubinu za komuniciranje odlučnosti, izgovor mu je jasan, tempo mu ubrzava i usporava, ali ne planski da bi se nešto naglasilo, već prepušteno slučaju, ton podiže ne onda kad bi u svom govoru trebao nešto naglasiti, već ona kad je isprovociran, gestikulacija mu je prirodna, a forma rečenica toliko komplicirana (osim u trenucima kad odluči biti drzak). Čačiću nužno treba dobar trening govorništva i to ne sutra, već jučer ... no, bojim se da je u njegovom slučaju već prekasno.
 
 
KARAKTER
Nakon što smo svu trojicu potpuno ogolili u ovoj analizi najbitnijih elemenata neverbalne i verbalne komunikacije, istima moramo pridodati izostavljeni sastavni dio svakog od nas i to upravo onaj po kojemu se razlikujemo od drugih. Karakter! Jer bez njegovog uključivanja u ovu analizu ne bi dobili završnu sliku o njima, ali ni pojašnjenje njihovih dobrih i loših elemenata neverbalne i verbalne komunikacije, upravo iz razloga jer su karakterne crte vidljive u stavu (držanju) i gestikulacijama kod neverbalne i tonu glasa kod verbalne komunikacije i koje stvaraju upravo onaj ključni dojam koji će birače ili privući ili odbiti.     
 
Sanader (kao i većina političara) u sebi ima dozu samoljubivosti, no kod njega, barem sudeći prema povremenim ispadima „iz sustava“ (slučaj „Verona“, prijetnja izbacivanjem Sisačkog gradonačelnika sa sjednice Vlade), primijetna je i doza arogancije i apsolutizma i pritom se ne bih baš složio da je spomenuto samo posljedica dalmatinskog temperamenta, već prije da su iste (tendencije aroganciji i apsolutizmu) stalno prisutne kao dio njegove osobnosti, no u većini situacija samo dobro kontrolirane i prikrivene. Ako je moja procijena dobra, mora mu se odati priznanje zbog prilično dobre samokontrole u većini situacija i zbog dovoljno političke mudrosti da dosljedno sluša svoje savjetnike, ali i zbog političke inteligencije da konstantno radi na sebi, jer bez toga ne bi bio ono što jest.
 
Milanović je prekratko na političkoj sceni da bi se dovoljno kvalitetno mogao iščitati njegov karakter. No, ono što je primijetljivo, a što sam spominjao i u dijelu neverbalne i u dijelu verbalne komunikacije jest njegova povremena flegmatičnost, a što nije karakterna crta koju birači žele da ima njihov lider. Oni žele osjetiti emociju i energiju, a koje tako na kapaljku pokazuje Milanović. Nadalje, ono što je primijetljivo jest i činjenica da je od svojeg pojavljivanja na političkoj sceni pa do danas ostao isti, a ono što je u tome za iščitavanja njegovog karaktera bitno jest, da nije radio na sebi, da i dalje koristi prekomplicirani vokabular, a prema infu koji imam da ne sluša savjetnike. Potonje navedeno sugerira samo na jedan mogući uzrok, prejaku dozu egocentričnosti, jer da tome nije tako promijenio bi vokabular (a što sam mu sugerirao još prije godinu dana u tekstu: Zoran Milanović – buduća politička zvijezda?) i slušao bi svoje savjetnike za javni nastup (a što mu je također sugerirano u tekstu Zoran Milanović prije 7 mjeseci i sada, netom nakon što je postao predsjednik SDP-a), jer ... blog je čitao.  
  
Čačić je pojam bahatosti na hrvatskoj političkoj sceni. Nemogućnost suzdržavanja i nereagiranja na provokacije apsolutno mi je neshvatljiva za osobu koja ima prilično godina života iza sebe i više nego dovoljno godina provedenih u politici da je već odavno trebao pronaći kontrolni button. No, ono što mi je još neshvatljivije, jest činjenica da je on sam, barem prema njegovom vlastitom priznanju, toga svijestan, a i dalje ne radi na sebi. Upravo ta njegova crta samodovoljnosti i bahtatosti (ja sam super upravo takav) mu je glavni limitator u ostvarenju njegovih ambicije, jer da promijeni na sebi upravo spomenute nedostatke postao bi prihvatljiv onoj grupaciji birača na koje cilja njegova stranka.  
  
 
UKUPNI DOJAM KOJI SVOJIM NASTUPIMA OSTAVLJAJU SANADER, MILANOVIĆ I ČAČIĆ PREPUŠTAM VAMA (svakome ponaosob) NA PROCJENU

                                      (kraj)

pr-eminencija @ 18:44 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 14, 2007


Da li je to bilo Božje djelo ili evolucijski slijed sasvim svejedno, no mi ljudi jedini na ovoj planeti imamo mogućnost komuniciranja složenim glasovnim signalima (riječima uobličenim u jednostavne ili složene rečenice). Verbalnim izražavanjem šaljemo poruke, dobre ili loše, razumljive ili nerazumljive, jednostavne ili komplicirane, ovisi isključivo o našim sposobnostima uobličavanja poruka. I upravo tu dolazimo do ključnog dijela. Procjena potrebne formulacije da bi poruka bila shvatljiva onome kome je upućena je ključni elemenat da bi naša poruka bila shvaćena upravo onako kako mi to želimo. Jer nije svejedno da li poruku odašiljete obrazovanoj ili neobrazovanoj osobi, navijačkoj skupini ili akademskoj zajednici (karikiram). Znate iz vlastitog iskustva koliko puta je ono što ste mislili i izrekli bili krivo shvaćeno, pa čak u tolikoj mjeri da je ta vaša izjava dovela do ljutnje druge strane ili čak svađe. Razlog je jednostavan. Vaša poruka nije bila dovoljno dobro formulirana ili dobro intonirana. A kako poruke uobličavaju i izgovaraju naši junaci, doznati ćemo nakon analize njihovog verbalnog izražavanja.   
 
 
B) PARAVERBALNA KOMUNIKACIJA
(boja glasa, ton, artikulacija, jasnoća, naglašavanje, brzina)
Glas je osnovno sredstvo kojim prenosimo naše poruke, uobličavanjem u riječi i rečenice. No, zašto je glas bitan u ovoj analizi, a i u ukupnom stvaranju dojma o nekoj osobi. Naime, majka priroda nije nas sve obdarila jednakom bojom glasa. Netko ima dublju, a netko višu boju glasa. U pravilu većini ušiju je puno ugodnije čuti duboki glas ukonponiran s dobrim izgovorom od onog višeg tonaliteta i lošeg izgovora. Dubinom glasa, jasnoćom izgovora, te naglašavanjem (podizanjem tona i promjenom tempa) određenih riječi također možemo komunicirati svoju energiju, odlučnost i snagu te prividnu vjerodostojnost onog što izgovaramo. U ovoj priči srećom nema Renate (iritantnog glasa) Sopek, ni Gordana (kenjkavog izgovora) Jandrokovića pa mi je tim lakše napraviti analizu ovog elementa, budući sva trojica imaju uhu ugodan glas, dobru jasnoću izgovor i dobro naglašavanje bitnog.
Sanader je tu u maloj prednosti pred Milanovićem i Čačićem, koji u ovome dijelu ponešto zaostaju. Vježbanje je i ovom prigodom Sanaderu donijelo prednost, budući su njegovi govori gotovo u pravilu dobro tempirani, jasni i naglašeni do trenutka dok ne pretjera pa mu podizanje tona prilikom potrebe za naglašavanjem donosi pretjeranu agresivnost i aroganciju, kod Čačića je dikcija puno više splet iskustva i prirođenog osjećaja nego vježbe, a u svojim govorima ima uspona i padova. Promjena tona u njegovom glasu sugerira i bez potrebe za osvrtanjem na sadržaj kad je iznerviran. Kod Milanovića sve štima (i ton i jasnoća i tempo) do trenutka dok ga ne uhvati flegmatičnost, a u tom trenutku mu naglašavanje nestaje i izgovor mu je poput ravne linije s nedostatkom jačih emocija.
Ocjene:
Sanader: 9
Milanović: 8
Čačić: 8
 
 
C) VERBALNA KOMUNIKACIJA
(Forma i sadržaj poruke)
Sastavni dijelovi svake poruke su sadržaj i forma. U svakodnevnom bombardiranju porukama iz svih životnih sfera (politika, gospodarstvo, sport ...) da bi ono što političar želi poručiti (sadržaj), ne samo došlo do njegovih potencijalnih birača, već bilo i upamćeno, mora pribjeći jednostavnom i što efektnijem formuliranju svojih poruka. Jer jednako bitno onome što je rečeno jest i način na koji je rečeno. Pokušati ću vam „vizualno“ opisati jednaku bitnost sadržaja i forme. Ako zamislimo da je sadržaj slika, a forma okvir, sadržaj poruke upućen prekompliciranim jezičnim konstrukcijama s prezahtjevnim vokabularom za prosječnog birača možemo usporediti sa preglomaznim i prenapadnim okvirom koji slici ne dozvoljava da dođe do izražaja. 
 
Sanaderove formulacije su uvijek jednostavne. Pribjegava kratkim i jednostavnim rečenicama kako bi odaslao sadržaj svoje poruke do potencijalnih birača i upravo ta jednostavnost je njegov korak od sedam milja u odnosu na konkurente i pritom je potpuno nebitno da li je njegov sadržaj istinit ili ne, jer formula za pridobivanje prosječnog hrvatskog birača leži u jednostavnosti izrečenog i načinu na koji je isto interpretirao (a o čemu više u idućem poglavlju).
 
Milanović je od svog političkog pojavljivanja koristio formu prekompliciranog vokabulara. I to je bila jedna od mojih najvećih zamjerki koju sam mu uputio prije godinu dana u postu „Zoran Milanović – buduća politička zvijezda?“ Istu formu, na žalost, koristi i danas (osim, djelomično tijekom ove kampanje i to tek onda kad je dobro izbrifiran). Sadržaj koji nudi i on i njegova stranka zasigurno ima težinu, no ta težina potpuno se istopi korištenjem krive forme. Spomenuo sam, a to ću i sada ponoviti. Visokoobrazovana populacija, koja puno bolje može razumijeti Milanovićeve rečenične konstrukcije i izraze koje upotrebljava, u našoj zemlji zastupljena je sa svega 7%, no vjerujem da bi i ona puno bolje (zbog ubrzanog ritma života i nedostatka vremena za kvalitetniju koncentraciju na pažljivo slušanje) percipirala sadržaj izgovorenog, kada bi taj sadržaj do njih dolazio jednostavnijim i efektnijim rečenicama.
 
Čačić je majstor nezgrapnih rečeničnih formi. I ono što je kao dan jasno, on će zakomplicirati predugačkim rečenicam i čestim praznim hodovima, odnosno lutanjima kojima i sebe i publiku odvlači od bitnog. U svojim govorima često se služi nabrajanjima (prvo, drugo treće ili a, b, c), a što bi bilo odlično kada bi u tim nabrajanjima izgovorio samo bitno, no on u tom nabrajanju gotovo uvijek ide u pojašnjavanje nabrojenog što na kraju rezultira time, da kad završi, slušatelji izgube nit i nađu se u situaciji da više nemaju pojima što je on u stvari rekao.
Čačić je svojim znanjem i kako on kaže, mjerljivim rezultatima iza sebe, sadržajno najteži u ovom troboju, no sva kvaliteta sadržaja, kod većine birača, pada u vodu jer on taj sadržaj ne zna na jednostavan i efektan način izreći.
Ocjene:
Sanader: 10
Milanović: 8
Čačić: 6

                                   (nastaviti će se)


pr-eminencija @ 19:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 12, 2007


Ako sam u prvome dijelu recenziranja medijskih nastupa Sanadera, Milanovića i Čačića, samo generalno i ovlaš prošao po ukupnom dojmu koji junaci ove priče ostavljaju prilikom svog nastupa, u drugome dijelu, a možete ga nazvati i „Bez milosti“ donosim seciranje većine sastavnih elemenata koji u svom ukupnom zbroju donose generalni dojam koji o navedenim politiračima stječe svako od nas. Prilikom pripremanja ove analize nastojao sam minimalizirati subjektivnost osobnog dojma koji su tijekom proteklih godina ili mjeseci spomenuti akteri ostavili na mene i maksimalno se fokusirati na pažnju koju svakom od bitnih komunikacijskih elemenata oni pridaju, te koliko istu kvalitetno provode.
 
Budući je osim onog izgovorenog (verbalne komunikacije), bitan, a na kraju i sastavni dio svakog javnog nastupa, koji nadopunjuje prvospomenuto i onaj neverbalni (izgled, odjeća, držanje, gestikulacije), svoju analizu sam započeo upravo detaljnim proučavanjem svakog od elemenata koji čine taj prvi dojam.  
 
 
A) NEVERBALNA KOMUNIKACIJA
 
1.Fizički izgled
Fizički izgled ove trojice političara je potpuno subjektivna kategorija, a što i da ne znam, mogao sam saznati iz mnogobrojnih razgovora u posljednjih nekoliko dana na tu temu. No, element ove analize koliko god ga netko smatrao irelevantnim za ukupan dojam nečijeg javnog nastupa i te kako je bitan. Mi ljudi smo vizualna bića i na taj način percipiramo stvari i osobe oko nas. Svačijem oku će više pažnje privući netko tko je privlačan u odnosu na nekoga tko to nije. Budući da sva trojica kandidata imaju prilično dobar fizički izgled, te dozu šarma (svaki na svoj način) i karzime, u ocjenjivanju istih pribjegao sam kompromisnim dijeljenjem devetki, jer latinska izreka kaže „de gustibus non est disputandum“.  
Ocjene:
Sanader: 9
Milanović: 9
Čačić: 9 
 
2.Stav (držanje)
Svojim držanje svatko od nas komunicira temperament i energiju koju tog trenutka odašilje prema okolini. Stav je bitan jer njime dajemo do znanja jesmo li nervozni ili smo smireni, odlučni ili neodlučni.

Sanaderov stav je uvijek energičan. Njime komunicira snagu pa čak povremeno i nadmoć (koja ovisno o okolnostima  zna biti i dobrodošla) ali i ono što vjerojatno ne želi, aroganciju, osim u prigodama kada komunicira sa osobama istog ili približno sličnog ranga (premijeri, predsjednici, veleposlanici) kad je u njegovom držanju primjetna energija, ali nikako ne nadmoćna, već spremna na dijalog. Ocjena 9 (isključivo zbog povremeno iskomunicirane arogancije)
Milanović u svom držanju komunicira smirenost. Njegovo držanje ne nosi poruku ja sam iznad vas, već ja sam jedan od vas. No, povremeno i svojim načinom sjedenja, a i držanja u stojećem stavu komunicira flegmatičnost, a što nikako nije dobra poruka potencijalnim biračima. Zadnje spomenuto mu u većoj mjeri možemo tolerirati, budući je aktivno u politici tek nešto više od godinu dana. Ocjena 8 (zbog povremene flegmatičnosti)
Čačićevo držanje možemo podijeliti na dva dijametralno suprotna stava. Kad ima inicijativu onda je pun energije i komunicira snagu i odlučnost, nužno potrebne za nekoga tko ima premijerske aspiracije, dok prilikom pasivnog sudjelovanja u komunikaciji, pogotovo u situacijama u kojima je uključeno više govornika, sav se zgrbi, stisne i postane neprimjetan. Ocjena 7 (zbog povremene izrazite pasive)

Ocjene:
Sanader: 9
Milanović: 8
Čačić: 7  
 

3.Gestikulacije
Strateški bitan element (uz verbalni izraz poruke) su naše gestikulacije. Njima možemo dodatno naglasiti (ponavljam: mi smo vizualna bića) onu poruku koju šaljemo, ali isto tako i pokvariti. Gestikulacijama, također kao i držanjem komuniciramo svoj temperament. Pravi govornik svaki svoj nastup vježba pred ogledalom ili kamerom i na taj način (bilo sam, bilo uz pomoć stručnjaka) određuje kada i gdje će kojom gestom potkrijepiti izrečeno.
Sanader je školski primjer redovitog treniranja svojih govora. Njegova gestikulacija uvijek odlično prati izgovoreno i komunicira ovisno o potrebi bilo odlučnost, nezadovoljstvo, ljutnju ili čak i prijetnju. U pojedinim situacijama događa mu se da prelazi granicu potrebnu za dobro naglašavanje rečenog pa njegova gestikulacija u tom trenutku može gledatelju postati preagresivna i ujedno odbojna. Ocjena 8,5 (8 zbog povremene prenaglašenosti, ali 0,5 zbog vježbe)
Milanovićeve gestikulacije potpuno su u skladu s njegovim držanjem i tonom kojim izgovara poruku. Dobro odmjerene, ne prelaze ni u jednom trenutku neku zamišljenu liniju i energiju nakon koje bi postale prenaglašene. Ali u trenucima kad mu se omakne flegmatičan stav, njegove gestikulacije postaju jednako tako flegmatične, a samim time i neefikasne kao „pojačivač dojma“. Ocjena: 8 (zbog neefikasnosti geste u flegma modu)
Čačićeve gestikulacije prilikom govora su toliko prirodne da su same po sebi odlične. Gledatelj si vrlo lako može predočiti i približiti ono što Čačić govori prilikom nabrajanja, razgraničavanja ili opisivanja oblika, budući vrlo dobro gestama dočara izgovoreno. Njegove gestikulacije možda su ponekad opisno prenaglašene, ali nikada pa čak ni u situacijama kad verbalno ispoljava dozu ljutnje ili njemu svojstvene bahatosti one nisu agresivne, niti nestaju kad smireno verbalno izražava svoju poruku Ocjena: 9

Ocjene:
Sanader: 8,5
Milanović: 8
Čačić: 9 
  
 
4.Odjeća
Odjeća je element kojim promatračima šaljete poruku o svom stilu i osjećaju za estetiku. Odjećom komunicirate svježinu ili turobnost, urednost ili pak neurednost i njome možete popraviti ili pokvariti ukupni dojam. Koliko god je poslovica „Odijelo ne čini čovjeka“ točna, toliko je točno i da možemo steći dojam (pa makar i pogrešan) o nekoj osobi temeljem kvalitete, boja i stanja u kojemu se nalazi njegova odjeća. Jer ama baš svakim detaljem na nama ili neposredno vezanim uz nas okolini šaljemo poruku o sebi. Podsjetiti ću vas na još jednu uzrečicu koja nam je stigla iz biznis krugova s druge strane bare. „Izgledaj ne onako kako bi izgledao onaj tko želi nešto postići, već izgledaj kao da si to postigao“.
Sanaderov stil odjevanja je gotovo besprijekoran i šalje poruku: „Ja sam lider“. Na njemu gotovo sve stoji kao saliveno. Izbor odijela i boja istih, uvijek je dobro pogođen za svaku pojedinu prigodu. Jedina moja zamjerka koju bi mu mogao uputiti odnosi se na crvenu kravata. Zašto? U zapadnim demokracijama, crvena boja je simbol snage i ako pratite kampanje u tim državama, možete primjetiti da u svojim nastupima kandidati gotovo u pravilu nose kravate crvene boje, no, američka tradicija i povijest se jako razlikuje od hrvatske pa tako ako u hrvatskoj crvenu boju povežemo s politikom, asocijacija hrvatskog birača je potpuno drugačija (za one kojima ne idu dobro igre asocijacije, točan odgovor je: komunizam) od asocijacije američkog birača. Ocjena: 9 (zbog crvene kravate)
Milanović je svojim stilom odjevanja zauzeo dijametralno suprotnu poziciju u odnosu na Sanadera. Ležernom odjećom on šalje jednostavnu, ali uvjerljivu poruku: „Ja sam jedan od vas“, a što je (budući je Sanader prije dolaska Milanovića na političku scenu već zauzeo poziciju „ja sam lider“) strateški zrelo i politički mudro budući živimo u državi niskog osobnog standarda. Zamjerka u njegovom slučaju ide na one situacije koje od njega traže izbor odijela. Na kombinacijama boja odijela i kravata trebao bi poraditi. Ocjena 8 (zbog ne pretjerano efektnih kombinacija odijela)
Čačićev izbor „outfita“ je do nedavno izgledao katastrofalno. Znalo mu se dogoditi da se pred kamerama pojavi u zgužvanom odijelu pa čak i ne baš čistih cipela. No, njegova odjevna transformacija kojom možemo svjedočiti unazad nekoliko mjeseci je fantastična. Kvalitetna odijela po mjeri, dobre kombinacije boja odijela i kravata u kombinaciji s njegovim fizičkim izgledom izgledaju stvarno sjajno i mada je po stilu odjevanja blizu Sanadera, ne šalje poput njega poruku „ja sam lider, a vi me slijedite“, već poruku: „ja sam uspješan biznismen i znam kako to pretočiti u vođenje ove države“. Ocjena: 9,5

Ocjene:
Sanader: 9
Milanović: 8
Čačić: 9,5 
 
 
Ukupni dojam neverbalne komunikacije:
Svaki elemenat pojedinačno govori sam za sebe o nama, no zbroj svih njih daje o nama neku  okvirnu sliku koja se može nekome svidjeti, a nekome ne. Zadatak je političara da zadobe pažnju što je mogućeg većeg broja potencijalnih birača. Obzirom na nova saznanja o važnosti neverbalne komunikacije, neki od političara počeli su sve veću pažnju pridavati učenju, treniranju i radu na sebi, kako bi popravili one loše elemente, a još više potencirali one dobre.
Generalno gledajući, sva trojica su iznadprosječni na području neverbalne komunikacije.
 
Sanaderov adut je njegova konstitucija koja odlično izgleda u kombinaciji sa elegantim odjevanjem, sigurnim (ponekad prenadmenim) držanjem i dobrim naglašavanjem (ponekad prenapadnim) izgovorenih poruka. Poruka koju ona šalje zbrojem svih elemenata neverbalne komunikacije je: „Ja sam vođa“
Milanovićeva strateška prednost je nepotrošenost njegova lica na političkoj sceni. Odjevanjem se približio narodu, a svojim držanjem i gestikulacijama potvrđuje poruku nenametljivosti koju šalje stilom odjevanja. Njegova ukupna poruka je: „Nisam iznad vas“
Čačićeva odluka da smršavi i poradi na svom stilu odjevanja donijela mu je novu svježinu. Njegovo držanje i stav u situacijama jedan na jedan je sigurno i taman koliko treba energično, dok su mu gestikulacije potpuno prirodne i dobro potkrepljuju izgovoreno. Da nema tog pada držanja u slučajevima kad je jedan od niza sudionika, bio bi pobjednik ovog troboja u neverbalnoj komunikaciji. Ukupno gledajući, on poručuje: „Sposoban sam“.

Ukupna ocjena neverbalne komunikacije:
Sanader: 8,87
Milanović: 8,25
Čačić: 8,63
 
 
Vjerujem da ste nakon čitanja ovog teksta shvatili koliko je neverbalna komunikacija važna i koliki utjecaj ima na nas, bilo da smo publika ili birači. Za sve koji žele još nešto saznati o neverbalnoj komunikaciji, mogu pročitati jedan moj ranije objavljeni tekst: „Dojam kao oružje komunikacije“

                                 (nastaviti će se)



pr-eminencija @ 17:02 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 8, 2007

Još proljetos čitateljima bloga obećao sam komparaciju komunikacijskih vještina tri vodeća hrvatska političara. Sanadera, Milanovića i Čačića. U međuvremenu, u medijima mogle su se pročitati neke ekspertize forme i sadržaja spomenutog trojca, a ja ću se referirati upravo na jednu od njih ... no tek nakon što iznesem vlastito viđenje predmetne tematike.


IVO SANADER

Kad se Sanader pojavio u kampanji 2003. godine, s pomno osmišljenim vizualnim imidžem, kratkih i jasnih poruka, odličnog spoja verbalne i neverbalne komunikacije iz kojih je prštila snaga i odlučnost, znao sam da smo dobili prototip modernog političara i da nakon njegove pojave i dolaska na vlast u političkoj komunikaciji više ništa neće biti isto. Danas, Sanader iza sebe ima iskustvo od jednog odrađenog mandata na čelu države, a što mu je dalo dovoljno vremena da sve navedeno još dodatno izbrusi, te da uz pomoć savjetnika nauči kako „glasno“ iskomunicirati sve ono što je dobro napravljeno i sakriti ili zaspinati ono loše. U tome je trenutno bez premca. Sanaderova strateška prednost u odnosu na konkurenciju je irski stručnjak za komuniciranje P. J. Mara, čije savjete Sanader brilijantno provodi u djela. Gotovo da se na prste jedne ruke mogu izbrojati slučajevi u kojima je nepripremljen dao izjavu ili je ostao zatečen nekim pitanjem. U vezi ovog potonjeg, podsjetiti ću vas na misao možda najvećeg govornika u povijesti, Cicerona, koji je rekao: „Vježba i priprema čine 90% svakog javnog nastupa“.  Više o Sanaderovoj govorničkoj vještini pisao sam u postu: „Sanader – full monty“
 


ZORAN MILANOVIĆ

Milanović je svima zapeo za oko tijekom prošle godine kada je imenovan glasnogovornikom najjače opozicijske stranke. Elokventnost i obrazovanost bili su vidljivi odmah. No, ono što je fasciniralo, bila je snalažljivost, brzina i kvaliteta odgovora i na najprovokativnija pitanja. U trenutku kada je postao predsjednikom SDP-a, Sanader je napokon dobio dostojnog govorničkog konkurenta. Njegov nedostatak, činilo se, bio je manjak iskustva u dnevno-političkim istupima i pronalaženje prave forme (jednostavnost) kojom bi sadržaj pronašao najefikasniji put do potencijalnih birača, te presuptilno repliciranje Sanaderu. Za razliku od aktualnog premijera, svoj vizualni imidž je usmjerio prema „kvartovskom dečku“ ili "jednom od nas", čime je kod gledatelja postigao efekt kontrasta, no, retorika mu je bila daleko od toga ... sve do početka kampanje. Napokon je postao kratak, jasan, jednostavan i upravo u kampanji najvažnije, britak. Postao je onakav, kakav mora biti ako želi da ga prosječni hrvatski birač shvati, a svojom svježom pojavom na političkoj sceni i bez „repova“ iza sebe, ujedno se obraća i onima koji žele nešto novo, promjene. U postu Zoran Milanović – buduća politička zvijezda? i postu Zoran Milanović prije 7 mjeseci i sada možete pročitati više o kvaliteti njegovog medijskog nastupa.     
 


RADIMIR ČAČIĆ

Za razliku od prethodno spomenutog dvojca, u političkom vrhu Čačić je duže od obojice zajedno, a još je uvijek na margini. Zašto? Mala stranka u odnosu na Sanaderovu i Milanovićevu, samo je dio razloga. Pravi razlog leži u prosječnom javnom nastupu. Čačić je u odnosu na konkurente sadržajno „najteži“, no nikako da taj sadržaj pretoči u formu jednostavnih, jakih i efektnih rečenica. Forma njegovih rečenica u većini slučajeva je komplicirana i neshvatljiva prosječnom biraču, dok je u pojedinim slučajevima toliko sirova da postaje odbojna i neprihvatljiva onim zahtjevnijim biračima. Bez obzira na njegov pozitivno promijenjeni vizualni imidž, blago primjećujuće pomake u govorničkoj vještini, te uvijek pripremljenim materijalima za potkrijepljenje svojih teza, Čačić je limitiran sam sobom. Samouvjerenost koja mu je (uz neprijeporno znanje) donijela uspjehe, postala mu je najveća kočnica, jer se ista s vremenom transformirala u samodovoljnost i bahatost. Bojim se da ni sva P. J. Marina genijalnost ne bi pomogla Čačiću iz jednog vrlo banalnog razloga. Za razliku od Sadanera, Čačić jednostavno ne sluša savjete. Prevelika taština mu ne dozvoljava da objektivno sagleda svoje greške, a ego da posluša savjete stručnjaka i primijeni ih te sa znanjem i energijom koju posjeduje, postane opće prihvaćen.

                                  (nastaviti će se)


pr-eminencija @ 11:34 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ruj 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
179449
Index.hr
Nema zapisa.